Oštra bubamara odsanjala je svoj ovogodišnji san i dok se budi u svojoj svakodnevici, odlučuje podijeliti svoje avanture s onima koji nisu imali priliku ploviti s njom.

Već smo se čitateljima predstavili kao sasvim neobičan jedriličarski klub, pomalo čudnog, ali opravdanog imena, u kojem je svaki član zaljubljenik u more, jedrenje i gustozu. Kako vrijeme prolazi i kako starimo zajedno, postajemo fanatici koji svoju iduću đitu za dugih 365 dana izrađuju odmah pri silasku s broda. Čak smo razvili i mnoge sofisticirane oblike čekanja idućeg susreta, poput Excel tablica s izračunima potrošnje, korištenja Google Earth-a za izradu i prezentaciju planiranih ruta, popisa za kupnju namirnica koji mjesecima cirkulira od jednog člana do drugog, sve češćih sastanaka koje ozbiljno nazivamo Skupštinom, Power Point prezentacija slika i video snimaka, Facebook stranice. Zašto? Bez jedrenja nam je postalo teško živjeti i nekako više ne vidimo smisao u drugim svojim aktivnostima.

Počeli su nas prepoznavati. Da li je to zbog buke koju proizvodimo, šarenila naših karaktera ili pak šarmantnog i osebujnog zajedništva, nismo sigurni. No, ponosni smo što se u naš svijet polako uvlače neke nove dimenzije. Više sidrom ne dižemo podmorske električne kablove, ne trubimo brodskom trubom na ulasku u luke, ne pušimo u blizini jedara, a čak smo počeli i ostvarivati vlastite zadane rute, barem djelomično. Postali smo ekološki osviješteni i uzimamo si za pravo upozoravati jedriličarske kolege na moru da ne bacaju otpad oko sebe, pri čemu “na piku” imamo pojedine nacionalnosti kako bismo potvrdili svoju duhovitost.

Bilo kako bilo, postajemo sve bolji, no uvijek ćemo biti Oštra bubamara, koja brod “parkira”, veže “štrik”, šija na “rikverc”, sluša festivalsku glazbu 80-ih, smije se, pjeva i pleše, tu i tamo ostavi konop na provi koji se u plovidbi omota oko propele, koja ima svoje himne nepovezanog žanra i kojoj je uvijek smiješna činjenica da je pasarela samo obična “fosna”.

Donosimo jedan svježi brodski dnevnik Oštre bubamare, u kojem su mjesta istinita, vrijeme stvarno, a svaka slučajnost sa stvarnim osobama uopće nije slučajna.

Našli smo se, kao i obično, u marini u Vodicama, svi podjednako euforični, znatiželjni i nasmijani. Svatko od nas odmah je otrčao vidjeti njegovu ljepotu, veličinu i sjaj – naš Sun Odissey 54DS mrkim je pogledom promatrao svoju posadu, koja je od sreće skakala po njemu, grlila se i vrištala, znajući da si “Mrkog” više neće moći lako priuštiti. Iritirali smo ga, unoseći satima nepregledne količine svakojakih stvari, ponajviše onih u limenoj i staklenoj ambalaži. Ipak nas je 10, a znamo da je količina jela i pića koje 10 osoba može staviti u sebe u 7 dana velika enigma. Oslobodili smo “Mrkog”, koji nam je oprostio početničku ludost pa krenuli novim, poznatim i nepoznatim pravcem.

Protjerani s otoka sreće

Kako smo napokon naučili da trebamo pratiti vremensku prognozu, znali smo da će bura derati i do 40 čvorova pa nije bilo vremena za razmišljanje – odluka je pala da se vežemo na svom otoku sreće Prviću, u “Šepkicama najmilijim”, zaštićeni od ovog gordog vjetra, gdje je Škara već pripremio janjetinu i teletinu ispod peke, na sigurnom štekatu konobe Bare. Naš F&B Manager izgubila je okladu sa profesionalcem – ipak 10 ljudi može pojesti više nego je očekivala, puno više.

Srećom da je Škara znao koliko smo proždrljivi jer od peke nije ostalo baš ništa i još uvijek nismo sigurni gdje su nestale kosti. U svakom slučaju, o ovom čemo pričati dugo jer takav puteni okus, za tako malu cijenu, nismo još imali priliku doživjeti.

Morila nas je jaka žeđ pa smo je otišli utažiti u bar, gdje je atmosfera bila puna veselja: bogati, snažni, odmorni i siti, sutra krećemo u velike daljine. Da smo mogli predvidjeti da će nas ujutro sa mola potjerati komunalni brod, možda ne bismo “zaružili”. U zoru, našeg Jack Managera probudili su glasni prijeteći povici. Pregovorima smo pokušali umiriti ove osobe kratkih fitilja, ali time smo samo pogoršali situaciju jer je njihova pregovaračka vještina bila isključivo agresivnost. Ne znamo da li su uopće imali ovlasti za protjerati nas, no mi smo ipak napustili otok sreće, koji se jutrom čeznutljivo pitao gdje je nestala Oštra bubamara.

Jedro, komadić po komadić

Kapetan je odlučio krenuti na jug, što je uzrokovalo negodovanje nekolicine članova – nismo imali struje pa hladnjak kao najvažnija brodska institucija nije radio, a bura je derala 30 čvorova, “refulasto”, i pumpala adrenalin. Kao i uvijek, da smo slušali kapetana, nastavak priče imao bi drugačiji scenarij jer bi nas vjetar s leđa u skraćenom jedru otpuhao kao lagano pero na planiranu destinaciju.

Cviljenje posade odvelo nas je međutim na Zlarin, da napunimo baterije i održimo glasačko vijeće, a bura koju smo već mogli ostaviti iza sebe samo je jačala i jačala. Članovi početnici širokih su zjenica uzbuđeno glasali “Idemo, idemo”, a mi malo strašljiviji pomorci sa nekoliko potencijalnih havarija u jedriličarskoj karijeri bili smo protiv, s najjačim brodskim argumentom “Pa nema nikog na moru!”. Vijeće je ipak izglasalo da se krene jer zaista nije bilo tako strašno, a brodice drugih avanturista počele su se pojavljivati na pučini. Zaista i ne bi bilo tako strašno da smo samo provjerili jedra pri preuzimanju “Mrkog” i pogledali da li su adekvatna njegovoj divoti ili ih je pak nečija baka šivala.

Bilo kako bilo, na Zlarinskoj punti postigli smo preko 10 čvorova i tradicionalno pljeskali rekordu. Šteta što je trajalo manje od minute – prodoran zvuk, okretanje, padanje po brodu, kapetan u borbi s kormilom i opća panika scene su koje su ne samo omele proslavu potignute brzine, već više od pola posade ostavile bez daha. Nikad nismo imali tako velike oči. Muški dio posade poigrao se heroja i pokušao popraviti situaciju, no bura je prepredeno spriječila njihove manevre pa smo krenuli prema prvoj sigurnoj luci, srećom, vrlo malo udaljenoj. Dio posade povukao se u salon i virio u panici, više zbog zastrašujućeg zvuka “klaparanja” jedra, nego zbog stvarne opasnosti po život. Ostatak ovisnika o jedrenju junački je ostalo gore gledati kako se jedro para u komadiće koji lete u more, pri čemu je zajednički humor postigao zavidnu razinu.

Bili smo glavna atrakcija u Prvić Luci. Tada je nastalo pitanje “Zašto stranci bulje?”, na koje još nismo uspjeli naći odgovor, ali smo ga u nastavku svojeg putovanja definitivno pretvorili u činjenicu. Svi su gledali, nitko nije pomagao, ali nas je Luka prigrlila svojom bonacom i morali smo odmah nazdraviti životu. Srećom da smo gosti odličnog chartera – dečki iz AYC-a bili su na mjestu događaja za samo 15-ak minuta jer jedro, odnosno ono što je od njega ostalo, nikako nismo mogli sami sanirati. No, svi od prisutnih, a čak i oni promatrači koji “bulje”, morali su priznati da je ovakav prizor nenadmašiv.

Podružili smo se s dečkima iz AYC-a nakon junačkog penjanja na jarbol, ali bilo je vrijeme za polazak jer se vjetar smirio zajedno s nama. Obećano nam je novo jedro, a mi smo s onim jednim krenuli put juga gdje nas je čekalo sunce. Cilj je bila Palmižana, ali znali smo da nećemo stići jer promatrajući jedino sredstvo korištenja prirodnog energetskog resursa koje nam je ostalo, zaista se činilo da ga je nečija baka šivala. Jack Manager napravio nam je veteranske narukvice od ostataka genove i jedva smo čekali da nas netko pita kakve to narukvice nosimo pa da možemo početi lovačku priču, svatko u vlastitoj interpretaciji.

Hedonisti u akciji

Da nismo imali “situaciju” s jedrom, vjerojatno nikada ne bismo otkrili Šešulu. Jedrili smo “kao struja” na bakino jedro i motor, a “Mrki” zaista nije imao mnogo kolega na moru. Bura se stišavala, ali bilo je već kasno pa smo preostale snage investirali u dogovor oko toga gdje ćemo se smiriti za danas. Tako se pred nama otvorila Šešula i primila nas u svoju ljepotu.

Nerealno punog novčanika, a gladni od sunca, mora i vjetra, prišli smo uvali s dubokim poštovanjem, tražeći gurmansko utočište za naše prazne želuce. Ugostitelj na malom gumenjaku, igrajući se remorkera, zadovoljno je trljao ruke i pomogao nam vezati se na bovu uz drugi brod, čija posada baš i nije bila sretna kad nas je vidjela tako blizu. Čak nam je dao i menu za večeru, o kojem smo odmah počeli raspravljati u deseteroglasju.

Očito je nastupila velika glad kad su rasprave o hrani prešle preko svake mjere. Kapetanu nije bilo lako, nakon ovakvog dana, prevesti nas sve do obale – srećom da smo napokon u posadi imali i druge članove koji znaju upravljati byboatom.

U Šišmišu su nas jako lijepo ugostili predjelima i glavnim jelima. Riba je bila iz obližnjeg uzgajališta, ali svježa i cijenom pristupačna, a ljubitelji ribe s 4 noge jako su se ugodno iznenadili kvalitetom i brzinom posluženog. Spas u zadnji čas bila je domaća pašteta od tune s kruhom zapečenim na roštilju koji je uvijek pun pogodak. Još da je izbor vina bio bolji, odnosno prikladniji lokalitetu, vjerojatno bismo i zapjevali, ali ionako već pijani od doživljaja, nije nam trebalo tekućeg poticaja. Zaspali smo svatko u svojim mislima, nahranjeni i sretni u mrkoj nam kolijevci koja koju je ljuljao lagani val.

Prema ljubljenoj Palmižani krenuli smo već u 8 ujutro, uz obilan i šaren doručak na velikoj nam krmi. Krenula je rasprava o tome što ćemo jesti navečer, na što je kapetan okretao očima jer tu smo da jedrimo, a ne da jedemo. Ipak, “ždrokanje” je naš zaštitni znak, posebno kad nemamo čime jedriti. Što je “ždrokanje” lako je zaključiti, kao što je lako zaključiti i da smo samo s glavnim jedrom bili najsporiji na moru.

U nemogućnosti natjecanja s brodovima susjedima u plovidbi, usrećili smo naše članove kupače kupanjem u nekoliko uvala. No, F&B Manager brinula se za rezervaciju godine pa je požurivala ekipu na sidrenje u uvali Vinogradišće. Kad smo je ugledali nakon više od godine dana, opet smo shvatili da je to mjesto koje nas uvijek ostavlja bez daha i kojeg se s čežnjom svakodnevno sjećamo.

Bilo je vremena i za rekreaciju pa su neki veslali do Toto’sa provjeriti rezervaciju, drugi su skakali i ronili, a treći pili i pjevali. Neki su se čak i istuširali, dok je za druge još bilo prerano za tu aktivnost. U svakom slučaju, zanimljivo za gledanje. Čak smo si priuštili i jednu, tipičnu za nas, vožnju na “štriku”.

Kao i uvijek do sada, što ne znači da će nam ikada dosaditi, u Toto’su smo dobili baš ono očekivano: gozbu vrhunskih jela i pića, ljubaznost i specifičan ugođaj. Odlično otvoreno vino kuće, škampi, zubatac i panacotte učinili su svoje, a već je bilo i vrijeme da Oštra bubamara zapjeva svoje himne izvan brodske intime.

 

Misija: istražiti Vis

Dok su nevere harale sjevernim i srednjim Jadranom, a brodovi nestajali, nebo iznad Oštre bubamare zaštitnički se smiješilo. Jutro je počelo kasno u skladu s kasno završenom večeri, ali bili smo puni snage za dugo očekivano istraživanje Visa. Nikad u posadi nismo imali više članova Visoljubaca pa je ovo bio njihov dan.

Bez plana i programa otplovili smo prema zapadnoj obali Visa koju nitko od nas još nije vidio. Postignutom brzinom od 5 čvorova u glavnom jedru, stigli smo čak i prebrzo do Budikovca. Stali smo, divili se i zaključili – Karibi su prema ovome obična tvornica turizma. Ipak, previše jahtaša zagađivača Jadrana odabralo je Budikovac za kupanje pa smo, da izbjegnemo ekološki rat, nastavili dalje prema Stinivi.

Da, onoj Stinivi o kojoj svi pričaju i koja je sadržaj svakog boljeg hrvatskog turističkog promotivnog materijala.

Stiniva nas je oduševila. Priroda je ovdje zaista imala stvaralačku motivaciju i zaslužila duboko poštovanje. Kristalno zeleno more, arija cvrčaka i prekrasne klisure predvorje su glavne zvijezde, šljunkovitog žala skrivenog od očiju prolaznika.

Nakon serije fotografiranja svakog člana koji je htio pozirati pred Stinivom, usrećila nas je dodatno i činjenica da tu postoji kafić. Odmah smo navalili, što je začudilo nekoliko stranaca pješaka koji ne konzumiraju takve usluge, odnosno vanpansionsku potrošnju. Cijena pića sasvim opravdana, s obzirom na kulise pozornice na kojoj smo piće popili.

Imali smo priliku ovdje dočekati zoru pod zvijezdama, u ekskluzivnom spoju prelijepe prirode i ozračja našeg zajedništva. Ipak, otplovili smo put Komiže, prisegnuvši da ćemo se Stinivi vratiti prvom prilikom i zadržati se dulje, kako i priliči.

Komiža nas je dočekala s klasikom – fascinantan prizor i oduševljenje onih koji je još nisu vidjeli, a potom beskrajno dugo traženje mjesta za sidrenje, dugotrajno osluškivanje ponašanja “Mrkog” i oni užasni, mrtvi valovi od kojih smo svi dobili vrtoglavicu u snu. Dio posade napunio je fotoaparate sjećanjima na ovaj gradić, ali nam misija nije završila dok nismo kupili višku pogaču. Srećom, ujutro je većina brodova rano isplovila pa smo iskoristili situaciju za opskrbu strujom i vodom, ali i namirnicama koje su netragom nestale. Iako se radi o 10 ljudi, mora da smo imali i miša pod palubom.

Sigurno nikad nećemo zaboraviti komiško iznenađenje kad su nam po “Mrkom” iz glisera pokucali dečki iz AYC-a. Kako su nas našli, nikad nećemo znati, ali su održali obećanje kojeg se zapravo više nismo ni sjećali. Bili smo oduševljeni njihovim angažmanom i nakon potrebne procedure, dobili novu genovu. Sreća i veselje, srdačni pozdravi i opća euforija ispratili su Oštru bubamaru iz ovog viškog umjetničkog djela, koje nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Kanibali s Biševa

Bilo je prekrasno opet ploviti punim jedrima i uploviti u dan slave, dan kada će Oštra bubamara prvi puta dokatnuti pučinske otoke, a koji će istovremeno dotaknuti njenu dušu. Bio je to i dan iznenađenja. Nakon susreta sa donositeljima jedra u Komiži, ploveći prema Biševu na barci prepunoj vode sreli smo – prijatelja Roku. Vjerojatnost – najmanje jedan prema milijun. Ushićeni, vezali smo mu barku za “Mrkog” kako bismo jedni drugima objasnili ovaj neobičan događaj. Roko je prijatelj, moreplovac, ribar, a ponajviše zaljubljenik u more i u Biševo, gdje je prije mnogo godina otkrio svoj drugi dom. Srčano smo ga prigrlili i tako je, sudbinom, postao član Oštre bubamare.

Uvaživši sve Rokove savjete, upustili smo se u avanturu obilaska Brusnika i Sveca. Udaljeni, čudesni i osamljeni, svojom su ljepotom priskrbili naše strahopoštovanje. Naravno, šala na vlastiti račun kako smo sada u hrvatskom bermudskom trokutu, kako će nam otkazati instrumenti, kako će nas napasti gusari i kako će doći neverin i nasukati nas na Sušac kojem znanjem i vještinama nismo dorasli, nije nedostajalo.

Od svih fotografija s naše đite, najviše imamo s Brusnikom. Ken i Barbi s Brusnikom, Anchor Manager s Brusnikom, kapetan s Brusnikom, Winch Manager s Brusnikom. Naravno, svatko ima nadimak i funkciju, zbog čega smo nekima čak i zaboravili ime.

Roko nas je dočekao na jedinom vezu u Mezoporatu. Nismo znali kud nas požuruje, samo smo sjeli u naš stari i naš novopridošli byboat i krenuli za Rokom. Ušli smo u mrak, a izašli u plavi dijamant. Prekrasan, očaravajući, blještavi dragulj Modre spilje. Znali smo da je zabranjeno, ali smo svi bez straha skočili u kristalnu modrinu i postali jedan entitet. Osjećaj koji smo doživjeli nikad nećemo prepričavati, ni dijeliti s drugima, već pohlepno čuvati u svojim uspomenama kao najljepšu tajnu Oštre bubamare.

U pozitivnom šoku, bez riječi smo se doveli natrag do Mezoporata. Osoblje i gosti, a bilo ih je malo, dočekali su nas kao kraljeve i pitali smo se čime smo zaslužili takav tretman. Kupili smo od simpatičnog biševskog ribara 3,5 kile škarpine i 2,5 kile živog jastoga i pustili da započne fešta godine.

Domaća glazba, lomača od prikupljenih naplavina oko koje smo plesali cijelu noć, lonac u kojem smo pripremili vlastitu buzaru, potoci biševskog Plovca i slasna gozba s prstima u loncu, sve je to stvorilo pomalo kanibalsku atmosferu, a mi smo opet imali jedan, zajednički mozak.

Poput kanibala, prljavi, gladni i veseli, doplesali smo u zoru, prljavi, siti i veseli, nezaboravnu biševsku zoru ispunjenu smijehom i pjesmom.

Nepoznati povratak u poznato

Probudili smo se u nevjerici da li je sve bio san ili smo zaista svjedočili buđenju sunca na Biševu, no sigurno je da nikad nije bilo ljepše skočiti u čisto, zeleno more, nego tog jutra. Od naših bismo se novih prijatelja opraštali još duže, ali kako se u Mezzoporat počelo slijevati more turista, ubrzo smo pobjegli glavom bez obzira.

Čekao nas je dugi put jer valja se vratiti na polaznu točku. Tuga se, kao i obično, već pridružila posadi i sjedila s nama, nevidljiva, ali gotovo opipljiva. Srećom, naš “tanning team” uvijek je imao razloga za zadovoljstvo jer su natjecatelji upornim boravkom na provi po najjačem podnevnom suncu dobivali sve jaču i jaču boju.

Svi koji su do tada mislili da se jedrilica ne može jako nagnuti u plovidbi doživjeli su, nekima ugodno, a nekima neugodno iskustvo. No, plovidba je bila savršena: vjetar u pola krme tjerao nas je na sjever, jedra su “radila” besprijekorno, a mi smo bili izvrsno raspoloženi, postavivši si u zadatak pojesti i popiti sve što nam je ostalo, “da se ne baci”.

Puno se pričalo i pisalo o mjestu kud smo krenuli i o restoranu s najboljom ribom na Jadranu pa smo bili motivirani stići na odredište. Usidrili smo “Mrkog” kraj lijepih Krknjaša, gdje je svojom veličinom konkurirao u borbi za sidrište. Vrijeme je bilo smireno pa smo se bezbrižno, u ružičastom sumraku, uputili na večeru.

Nerado se danas prisjećamo ove večere, ali bilo je i vrijeme da doživimo nešto što nije baš po našem ukusu. Neljubazna vlasnica, estetski neprihvatljivo posuđe, astronomske cijene, kiselo vino, a biftek manji od medaljona. Ako se biftek ne zna pripremiti, ne bi trebao biti u ponudi, zaključili smo odlazivši s gorčinom iz restorana s najskupljom i najlošijom uslugom od svih u kojima smo bili. No, kako uvijek postoji “ali” i kako ne bismo vidjeli Šešulu da nam nije puklo jedro, tako ne bismo doživjeli jednu divnu noćnu vožnju da nam vlasnica restorana, s namjerom da se malo iskupi na kraju, nije najavila olujno noćno jugo. Pobjegli smo na sigurno, u najbližu luku Drvenika, ploveći sami pod zvijezdama, u mraku i tišini, dok se u daljini svojim svjetlima šepurio Split.

Kako smo krenuli iz Drvenika prilično kasno i nismo stigli vratiti se na kupanje, pao je dogovor da, kad idući put doplovimo na Krknjaše, kuhamo na brodu jer ti otočići nikako nisu zaslužili biti nečija loša uspomena. Ionako kupanje baš nije bilo primamljivo, što su shvatili i naši ovisnici o kupanju jer je vrijeme danas, u skladu s atmosferom i tugom koja je već postala vidljiva, bilo sivo, mutno, donešeno jugom. Pokušali smo pobjeći od nevere optimistično vjerujući da smo brži od nje. Nije nam uspjelo – usporavala nas je smiješna amortizirajuća prilika vezana za brod, ali i vjetar koji je mijenjao smjer svake minute.

Nevera nas nije ugrabila, samo nježno dotakla. Mora da je to bila njena beba, neverin, koji se učio napadati, no koji nam je dao priliku vidjeti dugu i obući jedriličarske jakne koje su do sada samo zauzimale dragocjeni brodski prostor. Svaka procjena količine kupljene hrane i pića bila je odlična jer su svi ormarići opustošili, a u hladnjaku su ostale samo vrećice s ledom kojeg nismo imali s čime konzumirati.

Oštra bubamara sletjela je na stari poznati teren, šutljivo i melankolično. Jedni smo druge tješili, ohrabrivali kako će vrijeme brzo proći, kako ćemo opet jedriti i kako nam je dobro bilo te kako se nemamo pravo žaliti jer smo o ovakvoj plovidbi nekad davno mogli samo sanjati. Rastali smo se u zagrljaju, nesigurni o čemu ćemo uopće pričati sa poznatima, ali ovom iskustvu nepoznatim ljudima, no znajući da se jedriti mora i da ćemo čeznuti za morem sve dok se opet ne sretnemo.

Napisala i fotografirala: Nina Šegota, F&B Manager Oštre bubamare

Ostale fotografije: Ivona Filej, Photo Manager i Krešimir Tuđek, General Manager