I ovog vrućeg ljeta Oštra bubamara odjedrila je u pohode uvala snova, tražeći mjesto za svoje sidro, muring za svoje konope, vjetar za svoje škote i glazbu za nepce na morskim putevima nautičkih konoba. Još u hladnim zimskim danima, u uobičajenom kafiću, na auto-karti, iskrojena je đita Oštra bubamara 2011., vedra, nasmiješena i naravno, čudna.

Oštru bubamaru na njenoj ruti čitatelji prate još od 2008., ali možda ne znaju da je obična ekipa jedriličarskih laika iz Zagreba u međuvremenu postala jedna prava pravcata Udruga za promicanje jedriličarstva i ekološke osviještenosti nautičara pa tako više glavni cilj nije samo “ležiš, a ideš”, “sjediš i piješ”, već se oplemenio različitim planovima i programima udruge o kojima se raspravlja na krmi u tišini ljetnih sidrenih večeri i skrivenim kafićima zagrebačkih zimskih ulica.

No, tih 14 dana koje svaki član u svojoj svakodnevici priželjkuje cijelu godinu ipak je zadržalo svoju dozu hedonizma i zezancije koju nijedna osoba izvan broda, pa čak ni članovi kad se s njega “skinu”, apsolutno ne razumiju. Nema plovidbe, a da se ne zakači električni kabel, da ne “pukne” jedro, da motor odbije izvršiti svoju funkciju u kritičnim situacijama, da se ne ide u orcu zbog rezervacije neke drage konobe dok svi, ali baš svi na moru idu u drugom smjeru, da se ignorira davno sastavljena ruta i da već treći dan bez traga nestane budžet. Isto tako, nema plovidbe bez osmijeha i smijeha, bez nelogičnosti, bespomoćnog traženja one zadnje pive “koja mora negdje biti”, bez gustoze i bez neopisive ljubavi prema moru i jedrenju.

Tjedan prvi… Na jug po jugu

Nikad nismo bili od onih koji dođu u subotu na brod i isplove tek u nedjelju – ide se odmah, sad, što prije, čeka nas more i moramo mu doći. Čim smo se ugledali, znali smo da u restoranu u marini nećemo potrošiti koliko je planirano, već barem 50 posto više – ne zna se tko je brže pričao, tko je bio sretniji ni tko je bio gladniji, posebno kad su oko nas letjeli tanjuri s tjesteninama, omletima i ostalim bogatim doručcima još bogatijih stranih čarteraša. Za prvi tjedan u svoj Elan 434 sa crvenim točkicama ukrcali smo 300 piva, 10 litara vina, 2 hladnjaka hrane, 20 Argeta pašteta (jer imamo ovisnike) i najmanje 40 vrećica raznih grickalica kojih se inače štedimo (i koje smo proizvali “đubronijima”) te krenuli put sjevera unatoč điti koja se zvala “Prvi tjedan – jug”.

Na molu u Šepurinama dočekao nas je, kao i uvijek, ribar Jere na svojoj koči i gostoljubivi Škara, kako ga volimo zvati, u čijoj je konobi Bare peka već pucketala, gotovo spremna pomaziti naša osjetila. Sindrom prvodnevne morske gladi ubrzo je ublažen – progutavši hobu s krumpirima u rekordnom roku, koja je isto tako bila rekordno ukusna, pomazali smo i sav čarobni toč pa posudu vjerojatno nije trebalo ni prati. Naravno, obećali smo doći i zadnju večer naše avanture jer sve treba početi i završiti upravo tamo gdje nam je najljepše.

Ujutro nas nekim čudom nije s Eko-oka (neslužbeni naziv za mol za koji se vežemo na bokaču) potjerala “čistoća” već u 6, pa smo nakon poprilično simpatičnog “ruženja” u Šepke baru, kojeg su novi članovi proizvali najboljim discom na svijetu i čija su nas zelena vrata jednostavno progutala, imali priliku i popiti kavu uz nekima prvo ovogodišnje kupanje u moru. Ostavili smo Šepkice najmilije s osmijehom na licu i nekoliko kila više, a pogled na selo u daljini opet nas je ostavio bez daha. Zaista je šteta da nema muringa ni ostalih mogućnosti noćenja nautičara jer ovo je mjesto kojem se svako nautičko srce uvijek mora vratiti.

Stare himne nadogradile su se novima pa smo uz njihove zvukove (koje je na tipičnom čarterskom radiju remetio nevidljivi miš) “upalili” jedra i okrenuli prema Palmižani. Okrugli stol u Toto’su već je davno bio rezerviran i trebalo je na dugačkom putu smisliti što ćemo jesti jer smo, jadni neuhranjeni, opet imali prazne želuce. “Đubronija” je već 50 posto nestalo, ali krivili smo sunce, valove i more koji zahtijevaju da trbuh bude pun.

Nismo se izvlačili iz zelenog mora koje nas je prigrlilo u Vinogradišću. Gotovo smo zakasnili na brbavice na buzaru, pohanu grdobinu, salatu od kozica, 3 kile škrpine, pannacotte i Bog zna što sve još, ali vrhunac večeri ipak nije te noći bio u hrani – sjeli smo na krmu i zagledali se u zvijezde, pomiješane sa sidrenim svjetlima, zvijezde koje nigdje nisu sjajnije i moćnije nego upravo ovdje, na našoj “palamiži”. Raspravljali smo malo o razlogu zašto je Toto’s oplemenjen čudnim lutkama koje gledaju gostima u tanjure – da provjerimo, jednu smo bili pozvali za stol, ali nije smjela ni jesti ni pričati. Prozvali smo je Mislava, a onda zaspali pod ljubičastim nebom.

Na jutarnjoj byboat plovidbi, čija penta naravno nije radila, uvidjeli smo da naša budžePtica uskoro postaje izumrla vrsta. Trebalo ju je spašavati pa smo jutarnje kave sveli na skromnost i obilazak novog Toto’s wc-a te požurili dignuti sidro. Čekala nas je morska vila Korčula.

Jedrili smo gotovo cijeli dan s jugozapadnjakom, ali more je bilo mirno pa su novi članovi debitirali u poslovima po brodu. Kako seniori već imaju jasno definirane managerske funkcije, juniori su se borili za otvorene pozicije, poput B7 managera (norma za hladnu pivu Oštre bubamare), frižider managera (koji je čudom radio besprijekorno), winch managera (funkcija je automatski pripala stručnjaku u borilačkim vještinama), history managera (raznoliko znanje o svakom selu i zaseoku) i tanning managera (onog koji živi na rubu pa cijeli dan provodi na suncu).

Kapetan i njegova družica zauzeli su zavidne pozicije na Elanovim klupčicama iznad mora, pitajući se zašto ih nema nijedan drugi brod osim Elanovog, a dok je autopilot obavljao svoj posao, jedina im je briga bila da umjesto B7 do njih ne dođe B5. Naravno, jedno od glavnih pitanja bilo je što će se jesti. Odučili smo se za “low-budget” varijantu, ali još nismo znali koju jer se zalogajnica kojoj smo se uvijek vraćali nažalost zatvorila, a znamo da u samoj Korčuli na šetalištu ne možemo naći mnogo toga dobrog. No, najvažnije je bilo čuvati budžePticu pa je i večera na brodu bila opcija. Korčula, sama po sebi posebna, još je divnija u zalazak sunca. Morali smo “ugasiti” jedra da bismo nesmetano stali na sred njenog kanala, nazdravili šarmantom prizoru za leđima i ponovili postupak zdravog gledanja u sunce, kojem nas je podučio history manager.

Planirana “niskobudžetna” varijanta završila je odlaskom taxijem u Žrnovo u lov na žrnovske makarune. Naime, F&B managerica ne bi nikad dozvolila da makarune jedemo na nekom drugom mjestu, a bili smo ih jako željni – gledanje u sunce nije nam uspjelo smanjiti apetit, ipak nismo Tibetanci. Tješili smo se uštedom na marini, kojoj smo mahnuli i usidrili se kod Bon Reposa, što se pokazalo odličnom korčulanskom nautičkom varijantom.

Ponekad sve neplanirano nametne se kao plan za budućnost, kao što je Željkova konoba u Žrnovu. Predivan domaći ambijent, prigušena svjetlost, simpatičan domaćin – sve to i bez vrhunske hrane bilo bi nam dovoljno. Nakon odlične domaće rogačice, pohanih tikvica (nikad nismo probali tako ukusne), pohane hobotnice sa dinstanim kupusom i domaćim kruhom i na kraju, poput maslaca nježnih žrnovskih makaruna i makaruna sa škampima, očekivali smo raspuknuće i budžeta i nas samih – umjesto toga, dobili smo potpuno plativi račun i gorivo za noćno tumaranje po Korčuli.

Obećali smo vratiti se prvom prilikom, ponovno maskirani u Oštru bubamaru, kako bi nas gazda lakše prepoznao.

Napokon je bilo vrijeme da osvojimo Šćedro. Godinama smo kraj njega plovili, ali jednostavno nismo uspjeli imati rutu manju od 45 milja, posebno u sezonama kad smo planirali male rute, pa nam je Šćedro uvijek bilo preblizu. Naučili smo gledati vremensku prognozu, ali nismo naučili prilagoditi joj se jer vremena je tako malo, a toliko toga treba vidjeti. Stoga smo se, unatoč maestralu od 35 čvorova uz more 4-5, s Korčule uputili Šćedru. Čitatelji moreplovci mogu si predočiti kakav je brdoviti krajolik more nacrtalo. Ženski dio posade, posebno onaj starijeg jedriličarskog kova, nastojao je spriječiti napad panike raznim tekućim pitanjima, no on se ipak pojavio, proširio na svu posadu (osim kapetana) poput gripe i uzrokovao jedan mali krug na sred kanala u želji za povratkom na Korčulu. Ipak, B7 je počeo djelovati, a adrenalin stvorio dobre fore na naš račun pa smo nastavili mahati svima koji su, ploveći u logičnom suprotnom smjeru, mislili da smo ili glupi čarteraši ili zaista vješti mornari. Pokazalo se točnim ovo drugo i ponosno smo uplovili u uvalu Mostir – promašivši je u prvom pokušaju. Vezanje na bovu doveli smo do savršenstva pa smo nazdravili kraju avanture, dok nas je u svom restoranu čekao barba Stjepko s obitelji.

F&B managerica bila je zabrinuta jer nam je ostalo samo 1.200 kuna što ni u snovima nije bilo dovoljno da zadovolji našu, valovima zavaljanu glad. No, unatoč naručenom domaćem maslinovom ulju, kruhu ispod peke, kovaču, brancinu i nekoj trećoj ribetini nezapamćenog imena, barakudi na rikoli i nekoliko litara odličnog bocunskog vina, budžePtica je preživjela. Bili smo očarani kvalitetom poslužene hrane i ambijentom pa smo se uljudno gazdi, ostatkom ostataka iz novčanika, zahvalili na gurmanskom utočištu. Ostali smo bez ičeg, ali ionako su najbolje stvari u životu besplatne. Predivnost uvale Mostir u ranoj noći ometala je jedino čerga od ručnika, badića i krpa koju smo povješali po brodu pa je kapetan ranom zorom naredio pospremanje, dok je winch manager pokazao dodatni talent i u brodskoj pećnici ispekao dva savršena, mekana, topla kruha za doručak.

Oživljavanje budžePtice obavili smo na bankomatu hvarske bankovne hitne pomoći. Ipak, odlučili smo iduće dvije večeri kuhati na brodu kako se ne bismo nepotrebno umarali nedoumicama oko odabira restorana. U Hvaru smo htjeli biti viđeni, ali jedina opcija za to bila je nošenje skupljenih ambalaža na zamjenu za novac pa smo brzo odustali i pobjegli put Paklenih otoka. Muški dio posade poveselio se sidrenju ispred nudističke plaže na Jerolimu, no kupanje nije dugo trajalo jer je plaža bila – jednospolna. Nije da smo imali nešto protiv, dapače, ali bilo nam je taj dan nekako ljepše gledati u borove.

Iduća dva čarobna dana proveli smo ploveći po uvalama, kupajući se na malim rutama, trimajući jedra u uvježbanom stilu Oštre bubamare i spremajući brodske delicije. Čak ni noćna oluja, koja nas je zatekla na sidru, nije umanjila estetiku – dapače, gledali smo je s divljenjem i strahopoštovanjem u 3 u noći, na brodu s efektom lunaparka, pitajući se zašto se svi oko nas nekud sele po mraku kad su se jednostavno, pri dolasku, mogli bolje usidriti. Izazivali smo jedrima smo mnoge nebodere na moru, sigurni da im nije ljepše nego nama, čak ni tajanstvenom Kinezu sa svom svojom poluratnom mornaricom.

Uvijek će nam biti žao odluke noćenja u Velom Drveniku, no zbog odluke o štednji nismo si ništa drugo mogli priuštiti osim jeftine večere u lokalnoj pizzeriji jer na brodu nije ostalo ništa osim voća na koje se nitko nije obazirao. Veseli zbog prilike da jedemo fast-food koji je svakom od nas bio potreban, naručili smo čevape s prilogom za 80 kuna i pržene lignje od 400 grama za 100 kuna jer drugog cjenovnog izbora nije ni bilo. Za rezultat posluženi su nam specijaliteti u obliku 4 okamenjena čevapa s 4 pržena krumpirića, 14 kolutića lignji bez priloga, stisnutih u pranju, čija je porcija 400 grama imala u nekom drugom restoranu, ali ovdje ne, i nejestivi crni rižoto smeđe boje. Naravno, kruh star 8 dana naplaćivao se posebno, 4 kune po šniti. Probali smo se utješiti listom obližnjeg drveta kao dekoracijom, ali smo ostali gladni pa je raspoloženje splasnulo. U jedno je naš zajednički mozak bio siguran – ovoj “ženidbi-udaji” nećemo se vratiti.

Tužni zbog člana koji odlazi, ali sebično sretni zbog samih sebe što ostajemo još tjedan dana, vratili smo se u Kremik obaviti potrebne radnje kod izmjene posade. Imali smo ambiciozne planove stići do Kobaša pa je trebalo što prije obaviti novi shopping, napuniti budžet, oprati brod, ali oprati i nas jer smo se do sad tuširali samo morem i ljetnim pljuskom. Vrijeme nas je milovalo pa nije bilo čudnih mirisa po brodu, no kose su nam bile fiksirane od soli, stopala crna, a mi sami sebi u ogledalu potpuno nepoznati. Tolerancija među posadom postala je dio brodske opreme i svaki nas dan podsjećala kako smo simpatičan i uigran tim, a zbog efekta zajedničkog mozga, prozvanog “borg”, ponekad nismo morali ni izgovarati dogovore.

Ma što god pričali profesionalni jedriličari, ljetnom jedrenju baš ništa ne nedostaje. Vjetra ima (jedrili smo svaki dan, po cijeli dan) dovoljno da dođemo na cilj, more je prekrasno, toplo je, nema vlage, kupati se može u svakoj tirkiznoj i modroj uvali te uvijek imamo priliku obući jedriličarske jakne, čak i u srcu ljeta, a ljetne nevere dobrodošle su u portfolio iskustva.

Tjedan drugi… Na sjever po buri

Novu, osvježenu i raznim namirnicama u još većem broju obogaćenu subotu, krenuli smo put planiranog juga. Prognoza je bila katastrofa, ali smo bili uvjereni da neće zahvatiti baš nas. Šešula na Šolti bila je svima odličan izbor jer smo imali lijepa gastro sjećanja na Šišmiš pa su bova i stol već pri polasku bili rezervirani. Naravno, nismo se razočarali – servirana gozba bila je savršena, kao i pogled na uvalu, sramežljivo nametnut u pozadini raznolikog egzotičnog bilja. Predjela u Šišmišu obavezno je sva isprobati jer se ne zna koje je ukusnije, a mesojedi i zagovarači moru prilagođenog pravila “nema ribe do prasice” upravo ovdje mogu dobiti rajsko obilje. Uz bijesno sjećanje na Drvenik, još smo se jednom uvjerili kako se na pravim mjestima, s pravim vlasnicima i osobljem, uvijek može dobro jesti bez bankrota. Osim toga, u Šešulu su dobrodošli svi koji se nakon večere ne izvale u kabine, već žele malo zapjevati (kako god zvučalo) na svojoj plovećoj terasi – sve ekipe oko nas imale su tulume, čak i sa specijalnim svjetlosnim efektima, ali i uz poštivanje nepisanog pravila uvale da je lumpanje dozvoljeno do 2.

Dan kad sve pođe po zlu čekali smo od samog polaska jer obično bude treći ili četvrti. Čudili smo se što još nije došao, ali znali smo da neće proći bez njega. To rano jutro nije nas probudila simfonija zrikavaca, već zvuk napinjanja škote na upregnutom električnom winchu. Pomislili smo da smo otplovili u snu, no dim iz “gumbiju” pokazao nam je drugačije – kratki spoj uzrokovan starom gumom i još starijom plastikom sve nas je u zoru digao na noge. Kako u svemu nađemo nešto dobro, tako se zbog sitnog sata pokazala odlična prilika da se zaputimo u avanturu od tisuću milja do Kobaša. No, naravno, dan kad sve pođe po zlu nije nam to dozvolio – ručka motora odbijala je suradnju.

Uz kombinacije smijeha i plača, čekali smo Borisa iz Mande Chartera da nam svojim umijećem omogući ostaviti sunce iza leđa i pustiti buri da nas odgura na jug. No, ručka je jednostavno bila tvrdoglava i nije joj se radilo – pa bila je nedjelja. Tužni i razočarani zbog jedinog mogućeg rješenja, povratka u Kremik, zahvalili smo Borisu i prigrlili orcu, s članom volonterom koji se odrekao krajolika kako bi ručno upravljao motorom u kabini.

Kad imamo posla s pravim, hrvatskim charterom, u kojem ne odlučuju glavonje u dalekim zapadnim zemljama, sve se uvijek da riješiti i dogovoriti, uz zajednički zaključak da je svaka moderna zamjena motorike elektronikom totalni promašaj. Brod je bio popravljen i unatoč dva izgubljena dana, nismo izgubili nadu da ćemo nagomilati dodatne lijepe uspomene, već smo se organizirano prilagodili situaciji. Po maestralu i buri, koji su se smjelo izmjenjivali na pučini, zaplovili smo put Kornata, dok su svi ostali, očekivano, opet išli u suprotnom smjeru. Trebalo je stići prije mraka pa smo motoru dali šansu da nam se iskupi, a vrijeme skratili buljenjem (kojeg je kapetan izdao kao naredbu) u okolne krajolike Kornata, koji su s godinama, poput umjetničkih djela, sve ljepši i vrijedniji. Zabavljali smo se i pripremom brodskog plovnog specijaliteta: na kvalitetni dvopek (koji se ne raspadne gurnut u zaborav nekog ormarića) staviti malo tune iz konzerve (što jeftinije, to bolje), prethodno ocijeđene i polimunjene, na to narezati malo Grana Padana, preliti maslinovim uljem i ukrasiti origanom, a tanjure s kojih sve to nestane u 4 sekunde oprati u moru, ekološki, bez deterdženta.

Jako je teško u danima nepomućene sreće prihvatiti razočaranje, posebno kad se posada nečemu veseli kao mi Ravnom Žakanu. Davno, u začetku jedriličarskih avantura, restoran na Ravnom Žakanu bio je jedan od prvih koje smo si kao novi nautičari priuštili. Krasna terasa, u potpunom skladu s okolišem, davala je prihvatljive cijene kornatskih riba, romantični ugođaj i poneku rakijicu na račun kuće, uz besplatnu sigurnost restoranskog veza i odličnu jutarnju espresso kavu. Prizor koji nas je dočekao podsjećao je na sletanje svemirskog broda na pustinjsko tlo u američkim filmovima, ali smo zbog poštivanja rezervacije, zvjezdanog neba, velike gladi i neodlučnosti ipak vezali brod. Nismo znali što obući jer je u Oštroj bubamari zabranjeno nositi “fancy” odjeću pa smo “sklepali” nekakve kombinacije koje bi mogle zadovoljiti svemirski interijer i ne staviti nas u centar pažnje – u kojem obično volimo biti, ali ne danas. Lupanje vilica i noževa, nepostojanje glazbe, konobari ozbiljni poput robota kojima osmijeh nije isprogramiran, skupi lusteri s iritantnim bijelim svjetlom, ljiljani (sveopće poznati kornatski endemi) u velikim vazama i kila bijele ribe od 560 kuna toliko su nas isprepadali da smo jedva popili jednu butelju vina. Zbog finog odgoja i opće kulture naručili smo glavna jela, koja su, mora se priznati, stvarno bila odlična, ali ribu nismo htjeli iz principa. Čak je došla i rakijica pa nam se raspoloženje na kratko vratilo, no kuća nas nije njome počastila, već nam još naplatila i struju na vezu, uredno je iskazavši na računu. Koliko je budžePtica bila ljuta na nas, toliko smo bili ljuti i sami na sebe jer smo na Kornatima zaista poznavali mnogo ugodnije mogućnosti za financijsku propast. U svaki detalj restorana, kojem smo se ipak vratili na jutarnju kavu u nadi da ćemo mu oprostiti, bio je neprocjenjivo skup i izveden sa zavidnim ukusom. No, ne ovdje, u divljini, uz pogled na kornatske tortice i kristalno nebo, ne ovdje, gdje je priroda sama izgradila kulise uz koje čovjeku za iskonsko zadovoljstvo ne treba ništa drugo osim drvenog stola, drvene klupe, malo spize i ljubaznosti.

Navedenim nas je spasila i oporavila Keti na Istu. Cijeli dan plovili smo Kornatima, vježbali jedrenje križajući lijevo-desno i tjerajući susjede na neplaniranu regatu, surfajući na byboatu i radujući se što ciljamo mjesto u kojem nikad nitko od nas nije bio.

Plovidba je trajala dulje nego smo planirali jer nismo odolijevali kupanju u svakoj vali s mrljom tirkiznog pa smo u Ist stigli baš kad je bio narančast od zalaska sunca. Iako različit od mjesta na jugu, ali i mjesta sjevernije od sebe, jako nam se svidio na prvi pogled, posebno nakon uspješnih pregovora o cijeni veza, pri čemu smo dobili unutarnji jer se spremala još jedna ljetna oluja. Popili smo par aperitiva u kafiću kojem smo zaboravili ime, a rado bismo ga preporučili, te odšetali uz more do Keti, po naputku history managera iz prvog tjedna. Preukusni carpaccio od grdobine i tune, još ukusniji frigani škampi, zubonja na gradele (kojeg do tad baš nismo voljeli) i odresci od tune s domaćim tikvicama njegovali su naša osjetila do dugo u noć. Lubazno osoblje i još ljubaznija gazdarica “dizali” su atmosferu, a kućna rakija konačno je bila prava – od kuće.

Kao što to uvijek biva kad se bliži kraj, melankolija je sjela negdje na krmu baš kad je vjetar napokon bio iza nas. Tolerancija među posadom nije još iščezla, ali su nas počele nervirati neke situacije na koje se do tada nismo ni osvrtali – kapetan je, primjerice, bio ljut zbog japanki koje su se danima već motale pod nogama i zbog kupaćih kostima vezanih za tendu koji su ga udarali po glavi, ali tek je danas to iz njega izašlo. No, ipak ga je umirilo lijepo vrijeme i činjenica da zalihe B7 još postoje, pa nam je čak dao da se prema kraju svoje ovogodišnje avanture malo “provozamo i na štriku”.

Taj posljednji dan vraćali smo se svom otoku sreće, na kojem sve počinje i sve završava, a na večeru tuga i nervoza nisu bile pozvane. Čekali su nas Zrinka i Ivo s janjetinom i teletinom pod pekom, čiji smo miris osjetili čim smo zašli u porat. De ja vu, šećer na kraju ili neki drugi klišej donio nam je vrhunsko raspoloženje, feštu za aperitiv, stari stol u konobi Bare s ogromnom količinom savršeno pripremljenog mesa i potvrdu da, gdje god lutali, na Šepkama je dom.

Kraj se pokazao u obliku u leptira kad smo s krmenim vjetrom vješto pomirili naša dva jedra snova. Pokazao se i obliku suza, prizivanja uspomena, pregledavanja slika, grčevitog držanja za brodsku ogradu, rješavanja zaliha bez apetita i ponavljanja top ljestvice brodskih provala. No, kraj je samo bio privid jer ploviti se mora, a ljubavi prema jedrilici, điti, Jadranskom moru i jedrenju nikakvog kraja nema. Nismo si dozvolili biti nezadovoljni jer smo se oprostili jedni od drugih s osjećajem potpunog zadovoljstva, osjećajem okrunjenim sigurnošću da ćemo se vro brzo ponovno sresti.

Napisala i fotografirala: Nina Šegota

F&B Manager i tajnica udruge Oštra bubamara